Dio prošlog vremena

Ponekad za sebe volim govoriti da sanjar sam… Da ne živim na ovome mjestu, na ovome svijetu… I kada me pitaju gdje moji koraci su… Ja se samo nasmijem i pokažem ka gore..

11.11.2008.

Kad odem...

Znao si ko sam kad si me upoznao . Nestvarna i nestalna , kao vjetar , kao noc ...Dodjem pa nestanem. Nisi me mogao ni imati , a ni voljeti , jer strah od gubitka je jaci od ljubavi. Razumijem te , i zato nisam dozvolila da me zavolis .Lagala sam sebe da te ne volim da meni bude lakse. Bila sam losa i sebicna.Zao mi je zbog toga ali to sad ne znaci mnogo .

Oprostices mi onog dana kada nekom drugom budes gledao zalazak onog istog Sunca koje smo zajedno gledali . A neces ni biti svjestan da me nema. Jedna kap kise na tvom obrazu i lagan povjetarac u kosi mozda ce ti sapnuti da sam nestala . I to sto sam nestala bice jedini dokaz da sam ikad postojala. Bice ti cudno , znam , ali veruj mi meni ce biti jos teze. Boljece me srce , koje nisam priznavala da postoji , boljece me dusa kojoj sam branila da te voli , ali moracu da odem jer to je jedino sto mogu da uradim za tebe .
Ne pokusavaj da me zadrzis , jer to je kao da obala pokusava da zadrzi talas . Nemoguce je , i suvise te volim da bih te povredila svojim prisustvom . Ja sam prevrtljiva , kao noc , kao dan...Ma znas me vec , sta da ti pricam . I zato me nemoj voleti , jer ja za ljubav ne znam .
Kad odem ,jedna kap kise i onaj prokleti povjetarac sapnuce ti da sam nestala . Zauvujek . Ne zali za mnom , nisam bila vrijedna tvoje ljubavi . Ali kad me ne bude , neka ti Sunce , i Mjesec , i zvijezde kazu koliko sam te voljela , i da cu zauvijek plakati za tobom . A to sto nisam tu ... To ce proci kao sto godisnja doba prolaze. Mozda se jednom promijenim , pa se vratim u tvoje narucje , ko zna? Samo me nemoj zaboraviti . Ja tebe nikada necu ...jedina prava ljubavi .

10.11.2008.

Covjeku je potreban covjek

A gdje je prva polovica mene, upitao me....I pitanje mi izazva osmjeh na lice. Potražih je… upravo se ugnijezdila… nečujno… neprimjetno… u drugu polovicu mene i spokojno uživa u danu, u mirisu jeseni… ne obraća pažnju na neke površne stvari, ne čudi se grubim riječima, ne postavlja pitanja, s osmjehom na licu zahvaljuje nebu što joj je poklonilo još jedan dan… jer svaki je, kao što rekoh nebrojeno puta… jedinstven i poseban.
Ta ista prva polovica mene ne broji zastrašujuće kilometre, kroz glavu joj ne bruji ono vječno pitanje: Zašto? Ta ista prva polovica mene naučila je… napokon… da ne može vratiti godine… pa ni sate… da može imati samo danas i da je to danas najbolje vrijeme.
U prvoj polovici mene ne postoje više one oprečne težnje… odmara se… u svojoj cjelini… nestade rastrganost između Svjetova potpuno različitih… ne važe više njihovu težinu, niti im određuje vrijednost. Ne postoji za i protiv. Prva polovica mene prihvaća sve ono što ne može promijeniti, a to nikako ne bi mogla prihvatiti bez one druge polovice, koja tek jednim osmjehom ugasi sve nemire.
I što je najvažnije… sve one savjete koje je nekad davala drugima, riječi potpore i podrške… prva polovica mene primijenila je na sebi… put je bio mukotrpan, težak, dugogodišnji… ali opet… zbog one druge polovice… nije posustala… stigla je na cilj.
Ma koliko mi bili svoji… osobenjaci… kakav ja jesam po svom predodređenju, jer ponekad ne razumijem ljude, niti oni razumiju mene… čovjeku je potreban čovjek… da bi bio cjelina. U nijednom udžbeniku ne može se naučiti koliko u jednom stisku ruke. Nijedan zapis ne može reći ono što kaže samo jedan pogled. Ne postoji definicija po kojoj nemir prerasta u mir, tuga u sreću, ili bol u ljubav… za to je potreban čovjek. Možda smo ponekad sami sebi najugodnije društvo… ali samo na trenutak… jer već sljedeći nedostaje nam čovjek… netko s kim možeš dijeliti sve… netko tko je, i kada je daleko, sasvim blizu… uvijek u tebi i pored tebe.
I kada znaš tko je taj čovjek… shvatiš koliko je život jednostavan, kako su svi problemi mali, jer svi su rješivi.. ponekad ih riješi samo činjenica da nisi sam… da ne lutaš izgubljen negdje, tješeći se kako ti je tako najljepše i najbolje. I svaki novi korak koji napraviš… kod svake nove pobjede… sreća je veća, jer imaš je s kim podijeliti… postoji netko tko će biti jednako radostan kao da je uspjeh postigao on sam.

23.08.2007.

22.08.2007

 
Dopusti mi da nastavim sanjati,
Dok po meni rabacujes svoje vragolaste misli,
Za tebe je to smao tren, za mene cijela vjecnost,
Nedopusti da se izgubimo u smiraju dana,
Bilo bi to kao da nikada nismo trajali.
Odazvi se i pokazi mi svoje tajne,
Nije vazno sta ce drugi reci,
I da li ce nam to sutra znaciti,
Prestanimo traziti oslonac,
Napustimo traganje za poznatim licima pod gradskim svjetlom,
Odbaci price o sreci, ljubavi, zivotu kao poderano odijelo,
Ponesi me u carobne visine, i daj mi dio sebe,
Potrazi me u kutovima ociju svojih i shvatit ces
Da tvoja sam , sada sam dio tebe .......
26.07.2007.

--------

Uspavljuje me misao na tebe,
Tako dalekog ,nestvarnog i nedorecenog,
Najednom ostalo je tako malo,
Par sjecanja i razbacanih slogova na ono nase vrijeme,
Nemirnim prstima u masi pokusavam pronaci tvoje lice,
Jer ne zelim da te vrijeme preda zaboravu,
Jos uvijek te trebam, da bar na tren zastanem u redove tvoje duse,
Jer nekako je uvijek ovo bilo nase vrijeme,
Zato se udaljavam od svih, i
ocajnicki pokusavam pronaci put do tebe, 
ovdje sve nekako nosi tvoj predznak,
a to je nesto jace od mene.
Nisam ja ta koja biram,srce je jace,
Zato pomno proucavam  svaki tvoj korak,
Nadajuci se kako te jos jedno novo svitanje,
Spajanje misli uz tminu svijetla, grljenje uz sum mora sjeca na mene,
Do tada nemoj da te upalse nemirini talasi,
Prosiri svoje horizonte i
Shvatit ces..Da sam tu... Tik uz tvoje rame...
Jer gdje zavrasva more tu pocinjem ja i obratno,
Sve samo da bi bila uz tebe...
 
 
23.07.2007.

"......."

Kada ti se sva osjecanja pomjesaju i skupe duboko u tebi i svojom preostalom snagom pokusavas da ih izvuces na povrsinu ali ne uspjevas jer si iscrpljena i slomljena zivotom.Vristala bi jer imam razlog...smijala bih se ali previse je bolno i tako se gubim u lavirintu misli i uvijek si ti tamo.ni sama ne znam da li me sprjecavas da nadjem izlaz ili ipak neku precicu do kraja.tako sam zbunjena tobom!zasto me pustis da vjerujem u tvoju ljubav  danas,a vec sutra  ubijas svaku mrvicu vjere?kako se usudjujes reci da me poznajes  kada ne znas kakav je moj zivot,kakav je moj obican dan?razumio bi me da si pod nebom koje je druge boje ,okruzen drvecem bez mirisa i ljudima koji su izgledom kao ti, a nemaju nista slicno tebi.prvo bi ti se cinilo da si samo ti normalan,a tek onda shvatis da je obratno jer ipak je ovo njihov  svijet...kako se usudjujes vjerovati da je moj svijet savrsen kada je prazan,jer ljepota se ne nalazi u stvarima nego u ljudima.bi li mi vjerovao kada bih ti rekla da ljudi ovdje nemaju prave rijeci za mene,nemaju zagrljaje dovoljno snazne i toplinu kojom bi me ugrijali i pomogli da izbjegnem nocne more?ne bi jer ti nikada nisi bio okruzen tim ljudim...jer ti zivis u svom svijetu,u svijetu s kim imas podjeliti teret i bol i nemoj reci da me razumijes jer ti ne znas kako je,ti ne znas nista!!!u mom pustom svijetu tvoj glas mi je davao toplinu,tvoje rijeci hrabrost,utjeha srecu,ti si bio moja svijetlost u mraku a tek sada vidim da sam sama.iako si ti i dalje tu,moj svijet je prazan.u tebi nema nicega cemu bih se nadala.tvoj glas zvuci drugacije,iskrene rijeci ne postoje samo rijeci navike ,a podrska se izgubila u vremenu iza nas i nemam vise prava opisati  i reci ti kako se osjecam jer ne vrijedi,utjehu necu dobiti,samo odgovor uvijek isti "SAMA SI BIRALA..."mozda si i u pravu,ipak krivica uvijek osatje samo na jednoj strani...
P.S.morala sam i ovo staviti ovdje povodm vec znas da ne duzim :)))
16.07.2007.

Vrijeme

 
Iscrpljena danima bez smisla, zaglavljena izmedju jave i sna gubim se u zalasku sunca koje nagovijestava da je prosao jos jedan dan mog sumornog zivota.Sretna sa saznanjem da je vrijeme na mojoj strani pomaze mi da potrazim mali, izgubljeni dio snage koji je preostao za nastavak...tamo, na drugoj strani vremena, tamo si ti, a ja, sa nestrpljenjem cekam da predjem taj most, da te dotaknem, zagrlim i ostanem s tobom u tvom vremenu...Tesko...ne vidim kraj,ne vidim tebe.Zar je sudbina komplikovana ili ljudi nisu jednostavni?Uporno pokusavam poceti pricu o tebi, ali shvatam da ne postoji prava prica za tebe.Vrijeme ima svoju igru,uvlaci te u svoju mrezu mijesajuci prste u tvoj zivot i kao mali djavo na lijevom ramenu ti sapuce sumnje iz kojih proizilazi milion pitanja na koje niko nema odgovor i tu gubis, postajes zrtva vremena..Kako li uspijeva nama da se borimo protiv visih sila,protiv sudbine? Je li to LJUBAV??? Nisam vise sigurna ni da li te volim,ali znam da sam te voljela.da li te poznajem uopste,tako ozbiljniji,zreliji,drugaciji djelujes strano.Da li postoji barem nesto staro u tebi sto me privlacilo ili je vrijeme ucinilo svoje...Mijenja nas neprimijetno...zaboravljamo datume koji su nekada znacili samo NAMA a sada znace MOZDA jednom od nas.Gdje su nestale te slatke rijeci koje su sadrzajem odavale zaljubljenost pa cak i ljubav?Stopile sa u proslosti a samo jedna je ostala navika ili podsjetnik na prosle dane.Jesmo li zaista toliko ozbiljni da sve to zvuci tako djetinjasto?Da li idjela mogu zamijeniti rijeci?Jesi li ikada mislio da je za ljubav mozda potrebno dvoje?Ne tazi od mene da budem kao ti...ne zelim da prestanem da budem dijete u iskazivanju svojih osjecaja jer to je jedini nacin iz ove udaljenosti da pokazem kako se osijecam i koliko mi znacis.Rijeci su sve sto imam i ne zelim da biram izmedju tebe i njih.Suvise teska zivotna odluka da bi covjek zivjeo bez osjecaja i rijeci, suvise tesko da bih nastavila dalje bez njih ili bez tebe ....
P.S.morala sam ovo preseliti ovdjee, odlicno jee...
 
14.07.2007.

..........

 
Sreli smo se sasvim slucajno, negdje tu, za nas izmisljenom i nestvarnom svijetu, za koje sam grcevito tvrdila da ne moze poremetiti moju ravnotezu i uciniti da mi jednog dana nedostajes.Duboko negdje u sebi skrivala sam sve ono sto osjecam, nadajuci se da ce nase zajednicke noci trajati beskonacno.
Naposljetku,kada je sve proslo shvatila sam kako je sve samo stvar ,,igre,, cija pravila cu jos dugo da ucim.U meduvremenu nisam znala  kako da prihvatim da je sve samo dio sjecanja.Nikada necu ni saznati da li si ikada osjetio sjetu za onim vremenom, ili samo bezbrizno odletio u neke nove suncane aleje, ne obaziruci se na ono nekada, a u mojoj dusi i dalje gori nesto divlje, neukrotivo ne dozvoljavajuci mi da savladam strah od sutra.Rane me bole, tjeraju me na budenje u snu,sve rijeci gube smisao, a ja trebam da neko samo bude pokraj mene, samo da slušam kako diše u tami, jer tada bih sve lakše podnosila.
 
 
06.07.2007.

....................

Zora svice po ko zna koji put. Dobro jutro tugo-pomislih, jer ni ovaj dan nece biti nista posebniji od drugih.Lisena svake emocije, suocena sa odsjajom proslosti tromin korakom ustajem iz kreveta i odlucih zapoceti jos jedan dosadan dan.Mislila sam da cu lako zaboraviti na stvari koji me bole i da je to pitanje samo sata , jer nekako sam bila naviknuta na poraze.Medutim moj je pogled bio kao uvijek samo usmjeren prema gomili ljudi, medu kojima trazim samo tebe.Cinilo mi se kao da svi moji putevi vode prema tebi, sve je nosilo samo  tvoj predznak.Toliko puta sam prizeljkivala da ces mozda slucajno, u onim trenucima kada ne budes imao gdje, opet naci put do mene.Vrijeme je prolazilo, a ja sam osjecala kao da se sa svakim novim satom otkida komadic mene i tone u mrak.Ostao si samo jos jedna slomjena iluzija.Ucinio si me slabom i ranljivom,gubila sam se u svojim mislima, osjecanjima pa ponekad cak i u samoj sebi.Zato trebam ovo dovršiti, trebam ti reći sve ono što toliko dugo vremena nosim u svom srcu.Ali ne brini necu pustiti suzu, iako je uporno gusim na ivici oka,odvazit cu se,kako ti nikada ne bi prepozano znak moje slaboti,i umjesto da ti kazem kako ti sve oprastam, jer nikada nikoga nisam ovako trebala, reci cu ti da su putevi tvog povratka vec odavno zatvoreni, i ako  ikada budes pozelio da  vratis neces me naci.Tu sada postoji neko drugi, neko koga tvoji pogledi, rijeci, dodiri ne cine, slabasnim i ranljivim.
16.06.2007.

Malo pozornosti,molim

Ukazivala sam ti na sve nedostke tvoga odlaska.Na sve ono sto gudis na sve ono sto time dobivas, i na ono sto ce se desiti kada pozelis da se vratis.Moju ljutnju zbog tvoje odluke oko  odlaska  prekida misao da "sve ima svoj početak…i kraj. Sve ima rok trajanja. Nekom je duži, nekom kraći, ali svi ga imaju." Nasa sudbina vec od toga trena bila je poznata.Vrijeme je radilo protiv nas..U pocetku je sve bilo samo jedan veliki pad.Ponor u kojem nestaje sve ono u sto sam nekada vjerovala,sve ono za sto sam nekada zivjela, moja vjera u ljude, vjera u sutra.Nisam imala kuda pobjeci,pobjeci od svih stvari u glavi ,nikoga ko bi me zagrlio na tren utjesio i rekao da ce sve biti OK! Bila je to jednostavna rijec,meni tada prijeko potrebna,nisam je mogla pronaci.Sve do trena dok nisam pronasala nekoga cije su me rijeci utjehe dizale iz najdubljeg ponora,nekoga kome sam uvijek mogla dotrcati, kada mi se tlo izmicalo pod nogama.Poznat ti je ovaj osjecaj....Onda se osjecas kao ja nekada..Ovo je bas ono vrijeme o kojem sam ti ja toliko puta pricala i molila da razmislis.Ovo je vrijeme koje je zauvijek obiljezilo nas zivot .....Vrijeme za  koje nema povratka, vrijeme u kojem ostajemo samo marionete jer smo nekada trajali.Nazalost moji valkovi idu po nekom novom kolodvoru zivota,kolodvoru kojeg ja sada vise ne mogu napustiti  jer isuvise mi je stalo.....Zato me po povratku neces naci u potpunosti, nego u samo jednom malom dijelu, jer vrijeme više nije samo riječ koju smo toliko izbjegavali, prešutili  i pravili se da ne postoji. Vrijeme je sada nasa cinjenica, a ja jedino mogu uciniti da ti ovaj zov tisine na koji ces naici bude manje bolan.psssttt, ne trazi me vise na starom mjestu, vec odavno pripadam negdje drugo,i vise ne mogu bez toga....

14.06.2007.

Tin Ujevic


Igračka vjetrova

Pati bez suza, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san,
Podaj se pijanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kuda;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
(Tin Ujević)

07.06.2007.

Ispovjest

Posveti mi par minuta, i poslusaj pazljivo moju ispovjest.Ako nista bar mi toliko dugujes.
Sve do sada nisam imala snage da zapocnem pricu o tebi, i ostavim neki pisani trag, jer bas do ovog trena je postojala nada da ja i ti nismo samo puki tren, da smo zapravo vjecnost.Bio si moj slatki ponor?? Ponor u kojem sam uvijek trazila ono sto vec odavno nije bilo moje, a gubila ono sto sam pronasla na putu bez tebe.Nije postojalo nista sto bi me spasilo,nista sto bi me podiglo i navelo na novo racunanje vremena.S tobom je sve stalo.Moji dani su pocinjali i zavrsavali s tobom.Nikako nisam mogla da razumijem kako se nesto moze zavrsiti, prije nego sto pocne.Prokleta pozuda me je uvijek vracala tebi.Nekako se sve vrtilo u krug, a zeljela sam uvijek tako malo.Cak i mali dio tebe bio bi dovoljan, da vjerujem kako sve nije nikada ni prestalo.Sada ipak, postajem umorna od lutanja ,bezuspjenog traganja i nadanja.Zakljucavam poglavlje o meni i tebi, ostavljam ga da u bude dio nepovratne proslosti.Tako je najbolje.Zivot uvijek ide dalje.Moram i ja.Ali ipak, negdje pod istim nebom ostaju zapisane nase rijeci, nade, djela.Nekada mozda cemo sada ipak na razlicitim stranama slucajno pogledati u nebo i prepoznati nasu zvijezdu, koja nikada nije dozivjela pravi sjaj, onakav kakav sam ja zeljela, ali ona ipak nece biti tako siromasna, jer za tebe ce ona uvijek biti utocisce i vodilja do mene, za mene ce ona samo biti jos jedno tuzno sjecanje.....
 
03.06.2007.

Uvijek samo sjecanja

Trazim nesto da uhvatim,

nesto cvrsto sto ce mi pomoci da skinem okove,

Postajem suvise slaba,

a uvijek je samo jedna  krivudava ulica,

ulica moje agonije,ulica bezbroj pitanja,

Zaboraviti nemogu,

kad bi barem nekako slucajno izgubila sva pitanja,

Da li me ko cuje?

Da li me neko razumije?

Stojim tiho i ne primjetno,

Sve me ovo cini drugacijom i stranom,

Zelim ponovo biti ona stara, sa osmijehom na usnama

a ne silueta proslih dana....


Stariji postovi

Dio prošlog vremena
<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

"Ljubav je neodoljiva želja da netko neodoljivo žudi za nama!"
Ti opravdavaš moje postojanje
da te ne poznam, ne bih živio
da umrem ne poznajući te
ne bih umro...jer nisam ni živio

Luis Cernuda


"Samo ostatak nas u drugom i drugog u nama, samo to nazivamo besmrtnošću smrtnih stvari."
„Ako bol mora doći, neka to bude brzo.
Jer život je preda mnom i
moram ga iskoristiti što je najbolje moguće.
Ako je pred njim izbor neka se odluči odmah sada.
Onda ću ga čekati. Ili zaboraviti.
Čekanje boli. Zaborav boli.
Ali ne znati za što se odlučiti najteža je patnja.''

Paulo Coelho


"Ljubav odoljeva vremenu koje sve otima. Nikada nije istinski volio onaj ko misli da je ljubav prolazna" (Johan Volfgang fon Gete)
Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom
kao što je svijet.
Mučno je voljeti te u tom kraju
punom nesavršenstva
Gdje nas sve lomi i ušutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja.

(Sophia de Mello Breyner Andersen)

Ljubav je stvar osjećanja, a ne volje. Ne mogu voljeti zato što hoću, a još manje zato što moram, stoga je obavezna ljubav glupost. (Kant)
Nastavljam hodati. Ljudi se smjeskaju, djeca se raduju kratkim satima
proljeca usred zime, saobracaj tece neometano, sve izgleda kao da je
u najboljem redu. Zar je moguce da ne shvataju koliko patim?
Svi bi morali da budu tuzni, saosjecajni, solidarni s covjekom cija dusa krvari od ljubavi, ali nastavljaju da se osmjehuju, zaglibljeni do guse u svojim sitnim i bijednim zivotima koji im se desavaju samo krajem nedjelje. Kakva smijesna pomisao: mnogi od tih ljudi s kojima se mimoilazim takodje imaju skrhanu dusu, a ja ne znam ni zasto ni kako pate."

Paulo Coelho, Zahir


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
20086

Powered by Blogger.ba